Biblijsko - kršćanska slika svijeta
Biblija, kao i kršćanstvo uče da je Bog vječno Biće i da je stvorio sav 'vidljivi i nevidljivi' svijet i da prije toga ništa nije postojalo, osim Boga. A svijet (čitav svemir!?) je stvorio za čovjeka! Na 'nebu' je stvorio anđele i jedan dio anđela se ‘pobunio’, pod vodstvom jednog, vodećeg, Lucifera ili Sotone i tako ‘odmetnuo’ od Boga i za sobom povukao i druge, koji nisu su se nekako odmetnuli od Boga... Zatim je stvorio ljude i postavio ih u 'rajski vrt', Eden, gdje ih je stavio na kušnju. U svakom slučaju, biblijski Bog je Jedan, iako sama Biblija Boga zapravo naziva: 'Elohim', što bi značilo zapravo 'bogovi'. Oni koji iz kuta vjere i vjernika tumače tu činjenicu, kažu da je to samo 'pluralis majesteticus' - što bi značilo - da se tu o Bogu govori u množini, iz poštovanja... Bogu, a ni anđelima, koji su duhovna bića, svijet, odn. Zemlja, svemir itd. nisu bili potrebni, nego je stvorio sve to samo “radi čovjeka”…
Nadalje, Bog je predstavljen kao zakonodavac. On je ljudima dao zapovijedi kojih se trebaju držati i vršiti ih. Zapravo, početno je Bog dao zapovijedi samo Židovima, da bi se to kasnije putem kršćanstva proširilo i na ostale ljude. Nakon smrti, biti će sud, na kojem će se suditi, koliko su ljudi bili poslušni tim zapovijedima, odnosno Bogu i ako su bili poslušni, bit će ’spašeni’, ako nisu – bit će kažnjeni vječnom kaznom (paklom!). Zapravo, ni to još nije dovoljno, živjeti prema ovim zapovijedima, jer ustvari zapovijedi i nisu toliko važne, jer i tako se ljudi ne mogu spasiti sami, svojim zaslugama, bez obzira na to kako živjeli! (Sveti Pavao) Jer 'Božji plan' je bio poslati svoga Sina i spasiti nas njegovom žrtvom na križu...
Nadalje, prema kršćanstvu nitko se ne može spasiti, ako ne povjeruje u njega i ne prihvati ga kao Spasitelja… (“tko povjeruje, spasit će se, a tko ne povjeruje, osudit će se”, piše u evanđelju) Potrebno je dakle jedno i drugo. Najprije prihvatiti Spasitelja, a onda dalje živjeti po zapovijedima. Bog se u Bibliji predstavlja kao Kralj ‘nebeski’, koji vlada na prijestolju i pred kojim svi dršću i padaju na koljena. Sav smisao tog učenja je to da je Bog stvorio ljude ‘na svoju sliku i priliku’ i odredio da žive vječno u ‘nebeskom kraljevstvu’. Ali, da bi tamo i dospjeli, ljudi trebaju najprije proći ‘test’, odn. ispit, kušnju, da se vidi jesu li prikladni, jesu li dovoljno poslušni, odani, vjerni, dobri, ponizni, pobožni itd. Da se vidi, hoće li poslušati sve što im se kaže i sve što se od njih traži. I zato je zemaljski život kušnja… da se vidi hoće li čovjek prihvatiti Boga koji je ostavio takvu poruku ljudima...
U tome svemu i đavao, odn. đavli, vragovi, demoni imaju svoju ulogu. Oni ga odvraćaju od Boga, zavode ga i lažu mu, da to sve nije istina, da nema Boga, ni neba, da se čovjek sam može i treba ostvariti, bez Boga, te mu nude druge mogućnosti, naravno bez Boga… Govore mu da nije grešan, da mu ne treba spasenje, da mu nitko nije potreban da bi se ostvario, spasio itd. Nadalje, kada to sve prođe i čovjek dođe u 'kraljevstvo nebesko' i postigne vječni život, onda će cijelu vječnost provesti tamo i biti ‘vječno sretan i blažen’.
Ta priča nekom može izgledati stvarna i autentična, pogotovo ako je u tome odgojen od malih nogu… Međutim, s vremenom otkrivamo puno rupa u svemu tome. Ako idemo malo dublje, možemo otkriti zanimljive stvari, koje su jako kontradiktorne, čudne, ponekad i lažne. Kao prvo, 'Božja institucija' je prilično promašila, čineći sve ono što je činila kroz povijest… Druge ‘objave’ govore puno drugačije stvari, a neke i vrlo slične… (Spasitelja je bilo jako puno u prošlosti, majki djevica, nebeskih kraljeva i kraljica, mesija, otkupitelja, žrtava i žrtvovanja, sinova božjih itd.) Svemir je puno veći nego je to biblijska Objava ikad ičim dala naslutiti. I u njoj osim anđela nisu spominjani nikakvi drugi stanovnici svemira koji su zapravo relativno često posjećivali Zemlju, kako se to daje naslutiti iz arheoloških izvora i nekih tragova (naravno alternativnih). Primjerice Uskršnji otoci, piramide, kristalne lubanje, zapanjujuće građevine… Na Zemlji ima previše misterija i fenomena koji bi se dali objasniti ovom pričom. Druge religije imaju sasvim druge priče i objave koje su ponekad slične, a ponekad prilično različite.
Nadalje, Bog je predstavljen kao zakonodavac. On je ljudima dao zapovijedi kojih se trebaju držati i vršiti ih. Zapravo, početno je Bog dao zapovijedi samo Židovima, da bi se to kasnije putem kršćanstva proširilo i na ostale ljude. Nakon smrti, biti će sud, na kojem će se suditi, koliko su ljudi bili poslušni tim zapovijedima, odnosno Bogu i ako su bili poslušni, bit će ’spašeni’, ako nisu – bit će kažnjeni vječnom kaznom (paklom!). Zapravo, ni to još nije dovoljno, živjeti prema ovim zapovijedima, jer ustvari zapovijedi i nisu toliko važne, jer i tako se ljudi ne mogu spasiti sami, svojim zaslugama, bez obzira na to kako živjeli! (Sveti Pavao) Jer 'Božji plan' je bio poslati svoga Sina i spasiti nas njegovom žrtvom na križu...
Nadalje, prema kršćanstvu nitko se ne može spasiti, ako ne povjeruje u njega i ne prihvati ga kao Spasitelja… (“tko povjeruje, spasit će se, a tko ne povjeruje, osudit će se”, piše u evanđelju) Potrebno je dakle jedno i drugo. Najprije prihvatiti Spasitelja, a onda dalje živjeti po zapovijedima. Bog se u Bibliji predstavlja kao Kralj ‘nebeski’, koji vlada na prijestolju i pred kojim svi dršću i padaju na koljena. Sav smisao tog učenja je to da je Bog stvorio ljude ‘na svoju sliku i priliku’ i odredio da žive vječno u ‘nebeskom kraljevstvu’. Ali, da bi tamo i dospjeli, ljudi trebaju najprije proći ‘test’, odn. ispit, kušnju, da se vidi jesu li prikladni, jesu li dovoljno poslušni, odani, vjerni, dobri, ponizni, pobožni itd. Da se vidi, hoće li poslušati sve što im se kaže i sve što se od njih traži. I zato je zemaljski život kušnja… da se vidi hoće li čovjek prihvatiti Boga koji je ostavio takvu poruku ljudima...
U tome svemu i đavao, odn. đavli, vragovi, demoni imaju svoju ulogu. Oni ga odvraćaju od Boga, zavode ga i lažu mu, da to sve nije istina, da nema Boga, ni neba, da se čovjek sam može i treba ostvariti, bez Boga, te mu nude druge mogućnosti, naravno bez Boga… Govore mu da nije grešan, da mu ne treba spasenje, da mu nitko nije potreban da bi se ostvario, spasio itd. Nadalje, kada to sve prođe i čovjek dođe u 'kraljevstvo nebesko' i postigne vječni život, onda će cijelu vječnost provesti tamo i biti ‘vječno sretan i blažen’.
Ta priča nekom može izgledati stvarna i autentična, pogotovo ako je u tome odgojen od malih nogu… Međutim, s vremenom otkrivamo puno rupa u svemu tome. Ako idemo malo dublje, možemo otkriti zanimljive stvari, koje su jako kontradiktorne, čudne, ponekad i lažne. Kao prvo, 'Božja institucija' je prilično promašila, čineći sve ono što je činila kroz povijest… Druge ‘objave’ govore puno drugačije stvari, a neke i vrlo slične… (Spasitelja je bilo jako puno u prošlosti, majki djevica, nebeskih kraljeva i kraljica, mesija, otkupitelja, žrtava i žrtvovanja, sinova božjih itd.) Svemir je puno veći nego je to biblijska Objava ikad ičim dala naslutiti. I u njoj osim anđela nisu spominjani nikakvi drugi stanovnici svemira koji su zapravo relativno često posjećivali Zemlju, kako se to daje naslutiti iz arheoloških izvora i nekih tragova (naravno alternativnih). Primjerice Uskršnji otoci, piramide, kristalne lubanje, zapanjujuće građevine… Na Zemlji ima previše misterija i fenomena koji bi se dali objasniti ovom pričom. Druge religije imaju sasvim druge priče i objave koje su ponekad slične, a ponekad prilično različite.
Problem 'istočnog grijeha'
Ključnu stvar u Bibliji odigrava tzv. 'Istočni grijeh'. Nešto što su 'prvi ljudi' učinili, što je prema tom učenju utjecalo na sve ljude. I to nije bilo moguće drugačije popraviti – nego da se Sin Božji žrtvuje za spasenje ljudi! A što je u tome uopće tako strašno? Zbog neposlušnosti Adama i Eve, sad svi ljudi, čovječanstvo svih generacija mora ispaštati! Nevjerojatna priča, zar ne?
Iz toga proizlazi tumačenje da se rađamo “zli i okaljani” Istočnim grijehom. Da smo zbog toga odvojeni od Boga i njegovi neprijatelji, te pod vlašću Sotone, jer smo ga poslušali. Iako sami “ni luk jeli ni luk mirisali”... To je djelomično istina, da postoji neka, kao 'urođena mana' svim ljudima, pa su egoistični, orijentirani prema sebi i iz takve orijentiranosti proistječe sve “zlo” (ubojstva, nasilje, nepravde, zločini, svađe, mržnje, laži, podjele, ratovi itd.) Znači kršćanstvo tako tumači činjenicu zašto su ljudi takvi, a ne bolji, plemenitiji...
No sada, iako se možemo složiti s tom tvrdnjom da ljudima kao da nešto nedostaje, ipak krštenje tu zapravo ništa bitno ne mijenja. A trebalo bi – ako se kaže da ono “oslobađa” od tog 'grijeha'. Ali u stvarnosti sam taj čin kao da ne mijenja ništa! Uspoređujući kršćane, koji se krste i npr. budiste koji se ne krste – ne vidi se neka očita razlika. Zapravo čini mi se da su baš npr. budisti više skloni miru, staloženosti i skromnosti, nego kršćani koji su u prošlosti prednjačili u ratovima, osvajanjima i sličnim nasilnim djelima...
U cijeloj toj priči također čudnu ulogu igra Sotona i “pobunjeni anđeli”. Zbog čega bi se oni “pobunili” protiv jedinog tzv. pravog i apsolutnog Boga koji je svemoguć? Zašto bi nekom stvorenju trebalo da se pobuni protiv Stvoritelja? A da bude još gore – on mu postaje konkurencija prema čovjeku. I umjesto da većina ljudi sluša Boga, većina kao da radije sluša Sotonu. Čini se da je Bog gubitnik u tom sukobu i kao da manje može ponuditi ljudima nego Sotona. Jer Bog mu prema ovom učenju nudi samo poslušnost, patnju, muku i odricanje, traži od njega štovanje, poklonstvo i odanost. Dok mu Sotona navodno nudi užitke, bogatstvo, znanje, moć, snagu, spoznaju, slobodu itd.
Zašto bi Bog židovsko - kršćanske objave tražio od čovjeka da bude ograničen i jadan, da ga tako ponižava i gazi, samo da bi ga ovaj unatoč svemu “štovao” i “ljubio” i bio mu potpuno podložan!? Bog, na ovaj način prezentiran, bio bi pomalo čudan i jasno neprihvatljiv svakom normalnom čovjeku. Moglo bi se steći dojam da je iskompleksiran, pa stalno traži i treba štovatelje i obožavatelje!? Osim toga – zašto ne bi otvorio “karte” do kraja i pokazao se ljudima, pa da onda čovjek stvarno može birati, a ne ovako, tražiti slijepu vjeru i poslušnost na osnovu neke rekla – kazala objave koja je bila u nekoj davnoj prošlosti. Osim toga, vjerske institucije glume zastupnike tog Boga, kojima se bezrezrevno mora vjerovati...
I na kraju – poanta! Kršćani se trebaju krstiti da bi se “spasili”, a Židovi – kojima se Bog još davno prije objavio – ne trebaju! A zapravo, oni su otpali, jer nisu prihvatili Mesiju itd. Ali to je već druga priča; nije to sve tako jednostavno kao se može činiti. Jer na to sve se dovezuju još i muslimani, koji su tek sve dobro shvatili! Jer nije baš tako jednostavno shvatiti sva ta 'učenja'. To je dug i složen proces... Ali da stvar bude gora – nitko ne popušta – i svatko se drži svog tumačenja Objave svemogućega i jedinoga Boga. No, nema veze, svatko se samo mora držati onoga što je primio od svojih tumača i posrednika i sve će biti u redu! Svi će se na kraju spasiti od Božje kazne, koja i tako svima prijeti. Poslušnost iznad svega!
Šteta što prije to nisu shvatili i svi bi živjeli sretno i zadovoljno! A ovako bilo je puno nepotrebnih ratova, mučenja, ubijanja i sukoba oko ničega, jer je dovoljno vjerovati onako kako smo primili! To je posljednje tumačenje objave, na osnovu toga što postaje sve očitije podjele na one koji vjeruju na ovakav ili onakav način. A vjerske institucije više ne mogu nikom silom nametati svoja učenja, kako je to bilo u ne tako davnoj prošlosti...
Iz toga proizlazi tumačenje da se rađamo “zli i okaljani” Istočnim grijehom. Da smo zbog toga odvojeni od Boga i njegovi neprijatelji, te pod vlašću Sotone, jer smo ga poslušali. Iako sami “ni luk jeli ni luk mirisali”... To je djelomično istina, da postoji neka, kao 'urođena mana' svim ljudima, pa su egoistični, orijentirani prema sebi i iz takve orijentiranosti proistječe sve “zlo” (ubojstva, nasilje, nepravde, zločini, svađe, mržnje, laži, podjele, ratovi itd.) Znači kršćanstvo tako tumači činjenicu zašto su ljudi takvi, a ne bolji, plemenitiji...
No sada, iako se možemo složiti s tom tvrdnjom da ljudima kao da nešto nedostaje, ipak krštenje tu zapravo ništa bitno ne mijenja. A trebalo bi – ako se kaže da ono “oslobađa” od tog 'grijeha'. Ali u stvarnosti sam taj čin kao da ne mijenja ništa! Uspoređujući kršćane, koji se krste i npr. budiste koji se ne krste – ne vidi se neka očita razlika. Zapravo čini mi se da su baš npr. budisti više skloni miru, staloženosti i skromnosti, nego kršćani koji su u prošlosti prednjačili u ratovima, osvajanjima i sličnim nasilnim djelima...
U cijeloj toj priči također čudnu ulogu igra Sotona i “pobunjeni anđeli”. Zbog čega bi se oni “pobunili” protiv jedinog tzv. pravog i apsolutnog Boga koji je svemoguć? Zašto bi nekom stvorenju trebalo da se pobuni protiv Stvoritelja? A da bude još gore – on mu postaje konkurencija prema čovjeku. I umjesto da većina ljudi sluša Boga, većina kao da radije sluša Sotonu. Čini se da je Bog gubitnik u tom sukobu i kao da manje može ponuditi ljudima nego Sotona. Jer Bog mu prema ovom učenju nudi samo poslušnost, patnju, muku i odricanje, traži od njega štovanje, poklonstvo i odanost. Dok mu Sotona navodno nudi užitke, bogatstvo, znanje, moć, snagu, spoznaju, slobodu itd.
Zašto bi Bog židovsko - kršćanske objave tražio od čovjeka da bude ograničen i jadan, da ga tako ponižava i gazi, samo da bi ga ovaj unatoč svemu “štovao” i “ljubio” i bio mu potpuno podložan!? Bog, na ovaj način prezentiran, bio bi pomalo čudan i jasno neprihvatljiv svakom normalnom čovjeku. Moglo bi se steći dojam da je iskompleksiran, pa stalno traži i treba štovatelje i obožavatelje!? Osim toga – zašto ne bi otvorio “karte” do kraja i pokazao se ljudima, pa da onda čovjek stvarno može birati, a ne ovako, tražiti slijepu vjeru i poslušnost na osnovu neke rekla – kazala objave koja je bila u nekoj davnoj prošlosti. Osim toga, vjerske institucije glume zastupnike tog Boga, kojima se bezrezrevno mora vjerovati...
I na kraju – poanta! Kršćani se trebaju krstiti da bi se “spasili”, a Židovi – kojima se Bog još davno prije objavio – ne trebaju! A zapravo, oni su otpali, jer nisu prihvatili Mesiju itd. Ali to je već druga priča; nije to sve tako jednostavno kao se može činiti. Jer na to sve se dovezuju još i muslimani, koji su tek sve dobro shvatili! Jer nije baš tako jednostavno shvatiti sva ta 'učenja'. To je dug i složen proces... Ali da stvar bude gora – nitko ne popušta – i svatko se drži svog tumačenja Objave svemogućega i jedinoga Boga. No, nema veze, svatko se samo mora držati onoga što je primio od svojih tumača i posrednika i sve će biti u redu! Svi će se na kraju spasiti od Božje kazne, koja i tako svima prijeti. Poslušnost iznad svega!
Šteta što prije to nisu shvatili i svi bi živjeli sretno i zadovoljno! A ovako bilo je puno nepotrebnih ratova, mučenja, ubijanja i sukoba oko ničega, jer je dovoljno vjerovati onako kako smo primili! To je posljednje tumačenje objave, na osnovu toga što postaje sve očitije podjele na one koji vjeruju na ovakav ili onakav način. A vjerske institucije više ne mogu nikom silom nametati svoja učenja, kako je to bilo u ne tako davnoj prošlosti...
Bit kršćanskog učenja
Kršćanska vizija života je zapravo prilično turobna i mučna, jer stalno apelira na patnju. U prvi plan se stavlja patnja kao nešto “spasonosno” i vrijedno. Da bi se zahvaljujući patnji (križu) i prihvaćanju patnje moglo ostvariti spasenje. S druge strane govori se o Evanđelju kao 'Radosnoj vijesti' i o tome da “se ljudi spašavaju” zahvaljujući Kristovoj dragovoljnoj žrtvi, prema riječima iz poslanice apostola Pavla: “on je umro, da bismo mi živjeli!” U tome možemo vidjeti kontradiktornosti kršćanskog učenja – a njih ima prilično. S jedne strane Krist uči: “ja sam došao da bi imali život u punini”, a onda, na drugom mjestu kaže kako treba ići “uskim i trnovitim putem” do tog života. Jer ako bi se išlo lagodnim i širokim putem onda bi to vodilo u propast. I onda se postavlja pitanje – kakav smisao ima uopće njegova žrtva, ako se ljudi isto moraju 'žrtvovati'? Samo zato da bi nam pokazao kako treba ići putem patnje? To smo mogli onda i bez njegove 'žrtve', kao što su ljudi i inače trpjeli kroz cijelu svoju povijest, na različite načine. Ako bi bez njegovog navodnog žrtvovanja bili izgubljeni – onda je to neko čudno Božje poigravanje s ljudima. Jer znači stvorio nas je da moramo ići tako teškim putem “u život”, a ako ne, onda nas čeka – kazna i pakao. Ako želimo da nam u životu bude jednostavno dobro. A otkud sve te navodne opasnosti? Zbog grijeha 'praroditelja' prije desetke ili stotine tisuća godina i to kakvog grijeha? Uzimanja nekakvih zabranjenih plodova sa 'stabla spoznaje dobra i zla'. Poznato je kako je baš ono što je zabranjeno uvijek “privlačno i poželjno”. A zašto bi nas Bog trebao u bilo čemu ograničavati i zašto bi nam uopće nešto branio!? I to baš znanje! Pa to je ono čemu svako razumno biće najviše teži – želi znati, biti informiran i ne želi biti u neznanju (ignoranciji) i što bi u tome moglo biti zlo, osim te navodne “neposlušnosti” i posezanja za onim što je zabranjeno! A zabranjivati ljudskom biću znanje ne čini mi se kao nešto pozitivno i opravdano, ali kako mi možemo prosuđivati ono što Bog kaže!? To je isto zabranjeno...
Ako se tu radi o “spoznaji dobra i zla” – što bi u tome uopće moglo bilo zlo!? ” Razlikovati dobro i zlo” – pa na kraju krajeva i sam Bog objavljuje Izraelcima 'zapovijedi' u kojima objavljuje što je dobro, a što je zlo. Evo opet kontradiktornosti i nejasnoća! Spoznaja dobra i zla je nešto loše i zabranjeno, a onda sam Bog objavljuje što je dobro, a što je zlo i kako zapravo razlikovati dobro i zlo! Pa već uzimanjem tih plodova, mogli su naučiti razlikovati dobro i zlo, zar ne? A same 'Božje zapovijedi' su prilično jednostavne! Jer i bez tih 'kamenih ploča' ljudi su mogli znati da je ubojstvo, laž, krađa, preljub zlo i da to ljudi ne bi trebali činiti jedni drugima i kakva je to onda ekskluzivna objava sa Sinaja? To su znali i budisti i hinduisti, na Dalekom Istoku još prije te objave Izabranom narodu.
Isus – prema Evanđeljima – često kritizira, osuđuje, prijeti paklom i vječnom osudom onima koji ga ne prihvaćaju ili ne prihvaćaju ono što on uči. To jednostavno ne pristaje, tako “blagom učitelju” punom ljubavi, razumijevanja i praštanja ljudima, kako inače ljudi doživljavaju ili zamišljaju. Došao je 'dati život', žrtvovati se za ljude, a onda zašto i otkud takve teške riječi!? To je prilično kontradiktorno! Ako je “došao dati život” i tako „spasiti ljude“ – zašto onda postavlja toliko zahtjeva i uvjeta? Slijepo vjerovati njegovim posrednicima (tko vas sluša - mene sluša), svega se odricati radi njega i 'kraljevstva Božjega' itd.. Pa onda su se ljudi mogli i sami “spasiti”? Traži se savršenost, postavljaju se veliki zahtjevi... U tome je posebno apsurdno ono što piše Pavao, da ljudi u svom tijelu moraju nadopunjavati ono što 'nedostaje Kristovim mukama'! Sve je to kao nova i radosna vijest, a onda opet toliko trpljenja koje se traži i ljudima nameće. Postavlja se pitanje koja je onda svrha njegove žrtve, ako ljudi opet isto moraju trpjeti? Zbog toga bilo je u srednjem vijeku puno devijacija, jer su se ljudi bičevali, stavljali na sebe nešto što bi ih ozljeđivalo i činili druge čudne stvari – valjda radi toga da bi se spasili i svidjeli Bogu? I evo do kakvih ideja je vodilo ovakvo učenje o potrebi patnje i 'uzimanja križa'.
Postavlja se i pitanje čega su uopće ljudi oslobođeni? Osude i prokletstva? Zašto i zbog čega? Sam Isus zapravo nigdje ne spominje taj famozni Istočni grijeh i potrebu da spasi ljude od njegovih posljedica. Nego je to valjda samo tumačenje „mudrih“ teologa koji su to baš tako zamislili u svojim glavama? On zapravo to nigdje ne spominje, da je došao osloboditi ljude od nekog 'Istočnog grijeha'. A da je stvarno došao radi toga – zašto onda nitko nije toga oslobođen, nego su svi isti kao i prije!? Vjernici uvijek smatraju da su slabi, grješni, jadni i nikakvi – zbog tih nerealnih zahtijeva – te se moraju stalno nečeg odricati i zbog nečeg kajati – jer nikako ne mogu zadovoljiti Boga koji je toliko zahtijevan, prema takvom učenju – pa se zapravo nikad i ne osjećaju oslobođeno!
Nadalje, nije baš jasno – zašto bi netko trebao “umrijeti” za ljude, cijelo čovječanstvo, kako se inače tvrdi da je Krist 'za nas umro' na križu!? Što smo to tako strašno napravili, da bi nas netko morao 'otkupiti', na ovaj način, kako to Crkva uči? To mi zapravo liči na neku trgovinu. Nadalje, prema Pavlovom učenju on je 'platio svojom krvlju' za nas, da bi nas (ot)kupio! Od koga i zašto? Prema tom učenju, Đavao je toliko moćan, da sve ljude ima u vlasništvu, kao robove, da bi ih Krist morao otkupiti na ovaj način, svojom žrtvom. Nije li i to apsurdno!? Ne znam baš da se ljudi osjećaju kao robovi ili zarobljen od nekog? A to je striktno Pavlova teologija, učenje, da smo bili robovi Sotone, a sada trebamo biti 'robovi Krista'!
Zbog toga sam stekao dojam da je to neka iluzija i iskonstruirana priča. Nema u tome baš puno logike, ni nekog dubljeg smisla. Osim toga, uvijek se nađe netko tko je tu nešto tumačio drugačije, pa dolazi do sukoba, podjela, napetost i tako traje vječno natezanje oko tih tzv. istina vjere.
Razum je važan i presudan – jer sve što je “razumno” je prihvatljivo, a što je “nerazumno” je neprihvatljivo. A katoličko i općenito kršćansko učenje mi se često čini baš kontra-razuma – no, u tom slučaju brani se time – da mi razumom ne možemo doći do istine – nego samo vjerom i prihvaćanjem onoga što netko od nas traži, u ime vjere, Boga itd. Pa kad je nešto ne-razumno, onda se čini da u ime Boga treba odbaciti razum i dalje predano i slijepo vjerovati – jer naravno Bog zna bolje od nas...
Osim razuma, za koji mnogi kažu da i nije apsolutno pouzdan, isto tako i intuicija, možda čak i više govori protiv ovog učenja! Da tu 'nešto ne štima.' Baš danas čini se da Crkva i to učenje poprilično nisu u skladu s vremenom u kojem živimo. A kad čitamo npr. neku nekršćansku duhovnu literaturu, možemo pronaći puno 'jače' stvari, koje su više u skladu s razumom i intuicijom. Crkva je puno toga zakomplicirala, a i svojim djelima najviše govori o sebi (po plodovima ćete ih poznati!). A plodovi Crkve kroz povijest na žalost nisu baš pozitivni. Bilo je tu puno destrukcije, nasilja, uništavanja, rušenja, gušenja misli, materijalizma, raskoši, gomilanja materijalnih stvari, itd. Bilo je tu i pozitivnih djela i osoba, kao nrp. pokoji mistik, koji je došao do nekog 'iskustva Boga' – pa se onda stječe dojam da je sve to ipak autentično i istinito. Ali oni su velika rijetkost. (npr. oni koji su poduzimali velike postove, trapili se, mučili, živjeli isposnički, patili “iz ljubavi prema Bogu”) Danas većina klera živi prilično materijalistički i prizemno, za razliku od npr. duhovnih osoba sa Istoka. Nađe se tu i tamo neki 'pobožni' zanesenjak koji svojim asketskim životom 'dokazuje' kako je to “prava vjera”, što onda ponekog i privuče...
Sama intuicija nam nekako govori da je tzv. alternativna duhovna literatura (čitaj, ono što nije kršćansko ili 'službeno objavljeno' kroz neku religiju) daleko prihvatljivija, jer obično širi horizonte, ulijeva optimizam i radost, daje nadu i pozitivnu viziju i sl. A kad čitamo neko kršćansko štivo, obično nam to djeluje teško i imamo možda čak negativne osjećaje (strah, uznemirenost, pitanja, nejasnoće, nerazumijevanje i sl.) jer ono traži od čovjeka nadljudske napore, a “spasenje” je uvijek u pitanju. Jer što god učinili – kao da nikad nije dovoljno dobro. Jer, navodno, koliko smo primili, toliko će se od nas tražiti. Prema toj logici bolje je ništa ne znati! Jer što manje znaš, manje će se od tebe tražiti i tu se očituje taj kršćanski stav prema bilo kakvom znanju! Blaženo neznanje i ignorancija! Crkva sve polaže u budućnost, u imaginarnu vječnost i sl. u očekivanje budućeg spasenja, u nadu itd. dok alternativa naglašava ono SADA, a ne ono što će biti i što će doći...
U kršćanstvu kao i u bilo kojoj religiji, nema puno pozitivnog i prihvatljivog, osim pozivanja na poštenje, dobra djela, ljubav prema bližnjima. Ostalo, ono što se govori u ime Boga, je prilično sumnjivo, jer se Bogu olako pripisuju riječi koje on najvjerojatnije nikada nije rekao, nego to Crkva, teologije i razni 'mistici' tumače prema svojim vizijama i idejama, a onda to do nas dolazi kao neka 'apsolutna istina', objavljena, od Boga, koju se ne može samostalno interpretirati, nego samo službeno – od “ovlaštenih” osoba itd. Najvjerojatnije su upravo tako stigle do nas i spomenute 'božje objave', kao ideje nekih zanesenjaka koji su vjerovali da im Bog osobno govori...
Neprihvatljivo je i to što kršćanstvo zapravo ponižava čovjeka i smatra ga grešnim, lošim, slabim, krivim, koji se stalno treba ispričavati i moliti za oproštenje, koji stalno treba drhtati pred Bogom i paziti da ne bi bio zaveden i prevaren od đavla – a “zamke” su na svakom koraku, osobito danas, kad je putem medija, Interneta, literature, dostupno ono što je nekad bilo potiskivano, negirano, zabranjivano i zataškavano. Takva učenja ponižavaju čovjeka da ne može živjeti punim plućima i ići za svojim željama ili jednostavno protiv njegove slobode!
Zanimljivo je kako Crkva diže glas protiv New age učenja, duhovnih učitelja sa Istoka, yoge i sl. stvari kao nekakvog najvećeg zla na svijetu!? A što je s masovnim negativnim pojavama u Crkvi – na svakom koraku, koje sad dolaze na vidjelo, a da ne govorim o prošlosti te iste “Svete Crkve“. Njima je npr. reiki loš i negativan – a sve što ima je misa i ispovijed, kao lijek za sve i odgovor na sve ljudske probleme. Pozivaju se na riječi Biblije, teologije i učenje crkvenog učiteljstva, koja su zapravo prilično suhoparna i udaljena od života i realnosti kroz traktate i katekizme u kojima se tako površno obrađuju tako ozbiljna pitanja. A sve to u ime Boga koji u njihovom izdanju izgleda na baš privlačno. Boga možemo doživljavati kao čistu Svijest, čiji smo mi dio – ili prema Kristovom učenju – kao Oca koji se raduje svojoj djeci – a prije svega kao Oca koji ljudima daje slobodu kao najveći dar! A ne kao nekog koji sve zabranjuje i prijeti paklom onima koji se drznu misliti svojom glavom... Seksualnost se ocrnjuje i kao da se želi negirati... Intelekt i razum se prezire, svako uživanje se ograničava i brani, ovaj život se proglašava dolinom suza, , ne slobodi, ne bogatstvu, ne znanju i spoznaji, ne životu u punini! Samo se traži slijepa poslušnost i odanost! Na ovaj način od Boga se pravi “strašilo za malu djecu”. Pa ako nema načina da se nešto zabrani ili ograniči, onda se treba pozvati na Boga, koji se prikazuje kao sudac i strašilo, jer npr. doslovno u Bibliji piše: “strašno je pasti u ruke boga živoga!” Izgleda da samo treba raditi, mučiti se, nositi svoj križ, odricati se svega, njemu sve žrtvovati – u ime ljubavi, živjeti u tami neznanja i vjerovati njegovim posrednicima, u njihove istine i naučavanja, itd. To je sve jako ograničeno i nedostojno čovjeka koji je navodno stvoren na Božju sliku i priliku!
Katolička ili uopće kršćanska učenja prave od čovjeka robota, koji se ponaša prema onome što kaže “božja riječ”, što kaže neki “sveti” crkveni dostojnik, kao da je on “s Bogom na ti”. Kad slijepac slijepca vodi – oba u jamu upadaju! A čini mi se da su ti crkveni učitelji baš takvi slijepci koji znaju samo neke suhoparne teološke istine koje nemaju vezu sa životom i zapravo s ničim i baš tako vode svoje stado.
Ako se tu radi o “spoznaji dobra i zla” – što bi u tome uopće moglo bilo zlo!? ” Razlikovati dobro i zlo” – pa na kraju krajeva i sam Bog objavljuje Izraelcima 'zapovijedi' u kojima objavljuje što je dobro, a što je zlo. Evo opet kontradiktornosti i nejasnoća! Spoznaja dobra i zla je nešto loše i zabranjeno, a onda sam Bog objavljuje što je dobro, a što je zlo i kako zapravo razlikovati dobro i zlo! Pa već uzimanjem tih plodova, mogli su naučiti razlikovati dobro i zlo, zar ne? A same 'Božje zapovijedi' su prilično jednostavne! Jer i bez tih 'kamenih ploča' ljudi su mogli znati da je ubojstvo, laž, krađa, preljub zlo i da to ljudi ne bi trebali činiti jedni drugima i kakva je to onda ekskluzivna objava sa Sinaja? To su znali i budisti i hinduisti, na Dalekom Istoku još prije te objave Izabranom narodu.
Isus – prema Evanđeljima – često kritizira, osuđuje, prijeti paklom i vječnom osudom onima koji ga ne prihvaćaju ili ne prihvaćaju ono što on uči. To jednostavno ne pristaje, tako “blagom učitelju” punom ljubavi, razumijevanja i praštanja ljudima, kako inače ljudi doživljavaju ili zamišljaju. Došao je 'dati život', žrtvovati se za ljude, a onda zašto i otkud takve teške riječi!? To je prilično kontradiktorno! Ako je “došao dati život” i tako „spasiti ljude“ – zašto onda postavlja toliko zahtjeva i uvjeta? Slijepo vjerovati njegovim posrednicima (tko vas sluša - mene sluša), svega se odricati radi njega i 'kraljevstva Božjega' itd.. Pa onda su se ljudi mogli i sami “spasiti”? Traži se savršenost, postavljaju se veliki zahtjevi... U tome je posebno apsurdno ono što piše Pavao, da ljudi u svom tijelu moraju nadopunjavati ono što 'nedostaje Kristovim mukama'! Sve je to kao nova i radosna vijest, a onda opet toliko trpljenja koje se traži i ljudima nameće. Postavlja se pitanje koja je onda svrha njegove žrtve, ako ljudi opet isto moraju trpjeti? Zbog toga bilo je u srednjem vijeku puno devijacija, jer su se ljudi bičevali, stavljali na sebe nešto što bi ih ozljeđivalo i činili druge čudne stvari – valjda radi toga da bi se spasili i svidjeli Bogu? I evo do kakvih ideja je vodilo ovakvo učenje o potrebi patnje i 'uzimanja križa'.
Postavlja se i pitanje čega su uopće ljudi oslobođeni? Osude i prokletstva? Zašto i zbog čega? Sam Isus zapravo nigdje ne spominje taj famozni Istočni grijeh i potrebu da spasi ljude od njegovih posljedica. Nego je to valjda samo tumačenje „mudrih“ teologa koji su to baš tako zamislili u svojim glavama? On zapravo to nigdje ne spominje, da je došao osloboditi ljude od nekog 'Istočnog grijeha'. A da je stvarno došao radi toga – zašto onda nitko nije toga oslobođen, nego su svi isti kao i prije!? Vjernici uvijek smatraju da su slabi, grješni, jadni i nikakvi – zbog tih nerealnih zahtijeva – te se moraju stalno nečeg odricati i zbog nečeg kajati – jer nikako ne mogu zadovoljiti Boga koji je toliko zahtijevan, prema takvom učenju – pa se zapravo nikad i ne osjećaju oslobođeno!
Nadalje, nije baš jasno – zašto bi netko trebao “umrijeti” za ljude, cijelo čovječanstvo, kako se inače tvrdi da je Krist 'za nas umro' na križu!? Što smo to tako strašno napravili, da bi nas netko morao 'otkupiti', na ovaj način, kako to Crkva uči? To mi zapravo liči na neku trgovinu. Nadalje, prema Pavlovom učenju on je 'platio svojom krvlju' za nas, da bi nas (ot)kupio! Od koga i zašto? Prema tom učenju, Đavao je toliko moćan, da sve ljude ima u vlasništvu, kao robove, da bi ih Krist morao otkupiti na ovaj način, svojom žrtvom. Nije li i to apsurdno!? Ne znam baš da se ljudi osjećaju kao robovi ili zarobljen od nekog? A to je striktno Pavlova teologija, učenje, da smo bili robovi Sotone, a sada trebamo biti 'robovi Krista'!
Zbog toga sam stekao dojam da je to neka iluzija i iskonstruirana priča. Nema u tome baš puno logike, ni nekog dubljeg smisla. Osim toga, uvijek se nađe netko tko je tu nešto tumačio drugačije, pa dolazi do sukoba, podjela, napetost i tako traje vječno natezanje oko tih tzv. istina vjere.
Razum je važan i presudan – jer sve što je “razumno” je prihvatljivo, a što je “nerazumno” je neprihvatljivo. A katoličko i općenito kršćansko učenje mi se često čini baš kontra-razuma – no, u tom slučaju brani se time – da mi razumom ne možemo doći do istine – nego samo vjerom i prihvaćanjem onoga što netko od nas traži, u ime vjere, Boga itd. Pa kad je nešto ne-razumno, onda se čini da u ime Boga treba odbaciti razum i dalje predano i slijepo vjerovati – jer naravno Bog zna bolje od nas...
Osim razuma, za koji mnogi kažu da i nije apsolutno pouzdan, isto tako i intuicija, možda čak i više govori protiv ovog učenja! Da tu 'nešto ne štima.' Baš danas čini se da Crkva i to učenje poprilično nisu u skladu s vremenom u kojem živimo. A kad čitamo npr. neku nekršćansku duhovnu literaturu, možemo pronaći puno 'jače' stvari, koje su više u skladu s razumom i intuicijom. Crkva je puno toga zakomplicirala, a i svojim djelima najviše govori o sebi (po plodovima ćete ih poznati!). A plodovi Crkve kroz povijest na žalost nisu baš pozitivni. Bilo je tu puno destrukcije, nasilja, uništavanja, rušenja, gušenja misli, materijalizma, raskoši, gomilanja materijalnih stvari, itd. Bilo je tu i pozitivnih djela i osoba, kao nrp. pokoji mistik, koji je došao do nekog 'iskustva Boga' – pa se onda stječe dojam da je sve to ipak autentično i istinito. Ali oni su velika rijetkost. (npr. oni koji su poduzimali velike postove, trapili se, mučili, živjeli isposnički, patili “iz ljubavi prema Bogu”) Danas većina klera živi prilično materijalistički i prizemno, za razliku od npr. duhovnih osoba sa Istoka. Nađe se tu i tamo neki 'pobožni' zanesenjak koji svojim asketskim životom 'dokazuje' kako je to “prava vjera”, što onda ponekog i privuče...
Sama intuicija nam nekako govori da je tzv. alternativna duhovna literatura (čitaj, ono što nije kršćansko ili 'službeno objavljeno' kroz neku religiju) daleko prihvatljivija, jer obično širi horizonte, ulijeva optimizam i radost, daje nadu i pozitivnu viziju i sl. A kad čitamo neko kršćansko štivo, obično nam to djeluje teško i imamo možda čak negativne osjećaje (strah, uznemirenost, pitanja, nejasnoće, nerazumijevanje i sl.) jer ono traži od čovjeka nadljudske napore, a “spasenje” je uvijek u pitanju. Jer što god učinili – kao da nikad nije dovoljno dobro. Jer, navodno, koliko smo primili, toliko će se od nas tražiti. Prema toj logici bolje je ništa ne znati! Jer što manje znaš, manje će se od tebe tražiti i tu se očituje taj kršćanski stav prema bilo kakvom znanju! Blaženo neznanje i ignorancija! Crkva sve polaže u budućnost, u imaginarnu vječnost i sl. u očekivanje budućeg spasenja, u nadu itd. dok alternativa naglašava ono SADA, a ne ono što će biti i što će doći...
U kršćanstvu kao i u bilo kojoj religiji, nema puno pozitivnog i prihvatljivog, osim pozivanja na poštenje, dobra djela, ljubav prema bližnjima. Ostalo, ono što se govori u ime Boga, je prilično sumnjivo, jer se Bogu olako pripisuju riječi koje on najvjerojatnije nikada nije rekao, nego to Crkva, teologije i razni 'mistici' tumače prema svojim vizijama i idejama, a onda to do nas dolazi kao neka 'apsolutna istina', objavljena, od Boga, koju se ne može samostalno interpretirati, nego samo službeno – od “ovlaštenih” osoba itd. Najvjerojatnije su upravo tako stigle do nas i spomenute 'božje objave', kao ideje nekih zanesenjaka koji su vjerovali da im Bog osobno govori...
Neprihvatljivo je i to što kršćanstvo zapravo ponižava čovjeka i smatra ga grešnim, lošim, slabim, krivim, koji se stalno treba ispričavati i moliti za oproštenje, koji stalno treba drhtati pred Bogom i paziti da ne bi bio zaveden i prevaren od đavla – a “zamke” su na svakom koraku, osobito danas, kad je putem medija, Interneta, literature, dostupno ono što je nekad bilo potiskivano, negirano, zabranjivano i zataškavano. Takva učenja ponižavaju čovjeka da ne može živjeti punim plućima i ići za svojim željama ili jednostavno protiv njegove slobode!
Zanimljivo je kako Crkva diže glas protiv New age učenja, duhovnih učitelja sa Istoka, yoge i sl. stvari kao nekakvog najvećeg zla na svijetu!? A što je s masovnim negativnim pojavama u Crkvi – na svakom koraku, koje sad dolaze na vidjelo, a da ne govorim o prošlosti te iste “Svete Crkve“. Njima je npr. reiki loš i negativan – a sve što ima je misa i ispovijed, kao lijek za sve i odgovor na sve ljudske probleme. Pozivaju se na riječi Biblije, teologije i učenje crkvenog učiteljstva, koja su zapravo prilično suhoparna i udaljena od života i realnosti kroz traktate i katekizme u kojima se tako površno obrađuju tako ozbiljna pitanja. A sve to u ime Boga koji u njihovom izdanju izgleda na baš privlačno. Boga možemo doživljavati kao čistu Svijest, čiji smo mi dio – ili prema Kristovom učenju – kao Oca koji se raduje svojoj djeci – a prije svega kao Oca koji ljudima daje slobodu kao najveći dar! A ne kao nekog koji sve zabranjuje i prijeti paklom onima koji se drznu misliti svojom glavom... Seksualnost se ocrnjuje i kao da se želi negirati... Intelekt i razum se prezire, svako uživanje se ograničava i brani, ovaj život se proglašava dolinom suza, , ne slobodi, ne bogatstvu, ne znanju i spoznaji, ne životu u punini! Samo se traži slijepa poslušnost i odanost! Na ovaj način od Boga se pravi “strašilo za malu djecu”. Pa ako nema načina da se nešto zabrani ili ograniči, onda se treba pozvati na Boga, koji se prikazuje kao sudac i strašilo, jer npr. doslovno u Bibliji piše: “strašno je pasti u ruke boga živoga!” Izgleda da samo treba raditi, mučiti se, nositi svoj križ, odricati se svega, njemu sve žrtvovati – u ime ljubavi, živjeti u tami neznanja i vjerovati njegovim posrednicima, u njihove istine i naučavanja, itd. To je sve jako ograničeno i nedostojno čovjeka koji je navodno stvoren na Božju sliku i priliku!
Katolička ili uopće kršćanska učenja prave od čovjeka robota, koji se ponaša prema onome što kaže “božja riječ”, što kaže neki “sveti” crkveni dostojnik, kao da je on “s Bogom na ti”. Kad slijepac slijepca vodi – oba u jamu upadaju! A čini mi se da su ti crkveni učitelji baš takvi slijepci koji znaju samo neke suhoparne teološke istine koje nemaju vezu sa životom i zapravo s ničim i baš tako vode svoje stado.
Tko je bio Isus Krist
Isus je za sve izvan židovstva bio nebitan i marginalan. Nije se ni obraćao drugim narodima npr. Rimljanima ili Grcima…
Čudno je ipak da o njemu nitko nije skoro ništa spomenuo. Nego tek neki povjesničari koji su živjeli kojih 50 godina nakon njegove smrti su ga spominjali samo kao vođu njegovih sljedbenika. I time samo posredno “priznaju” njegovu egzistenciju.
Nije li to neobično da nitko malo ozbiljnije ne piše o njemu. Npr. o njegovim čudima (oživljavanje mrtvih, očišćenje gubavaca, paraliziranih, slijepih, ozdravljenja itd.) Da je to bilo stvarno tako, morali bi tamo hrliti tisuće bolesnih ljudi s nadom da ih on može ozdraviti. A to nije zabilježeno. Mislim izvan granica tadašnje rimske pokrajine Palestine. Znači da se o tome nije baš pročulo previše. Pa onda stavljam u pitanje da je to bilo baš tako masovno, kako je zapisano. Istina, da onda nije bilo kao danas, da bi netko npr. iz Rima mogao samo tako doći u Palestinu. (nije bilo mogućnosti prijevoza na tako velike udaljenosti). Ali barem se o tome moglo čuti preko vojnika i drugih rimskih službenika, trgovaca itd. O čudima, izlječenjima itd. a onda i zapisati nešto o tome. Međutim, ništa od toga! Na osnovu svjedočenja nekih koji su to vidjeli. Vjerojatno se govorilo da u Palestini ima jedan čudotvorac koji može ozdravljati slijepe, paralizirane, gluhe, gubave i koji za sebe tvrdi da je Mesija, Sin božji itd. Ako ne bi mogli masovno dolaziti, ali barem neki imućniji ljudi su mogli doći sa svojim bolesnima, ali se to ne navodi nigdje. Osim navodnog stotnika koji se spominje u evanđelju, koji je molio za svoga slugu. Taj je npr. mogao posvjedočiti u Rimu ili izvan Palestine o tome.
Čudno je i to da je kao čudotvorac i masovni iscjelitelj – kako se opisuje u evanđeljima – bio osuđen na smrt i da nitko od onih koje je izliječio nije reagirao. Da je svjedočio za njega, reagirao, negodovao, protestirao, branio ga…
Mnogi tvrde da je on samo mit – ali se s tim ne bih nikako mogao složiti. Jednostavno zato, jer je ipak ostavio takav trag iza sebe, “uzburkao duhove”. Dakle, nešto je moralo biti, od toga, samo je pitanje što je autentično, a što nadodano, ubačeno, iskrivljeno. Čini mi se da je njegova originalna verzija učenja izobličena i pretvorena u ono što imamo danas u Novom zavjetu... dok je sve ostalo, što nije bilo u skladu s tim, uklonjeno i zataškano. Postoje apokrifna Evanđelja koja daju neku drugu sliku, a posebno npr. Tomino Evanđelje...
Možda je on bio samo “učitelj”, poput mnogih u ono vrijeme, a i danas. (npr. Osho, koji je u svoje vrijeme bio tako kontroverzan i dizao prašinu, uzburkao duhove, stvarao podjele – jer su ga neki obožavali, a drugi pljuvali.) Tako je uvijek bilo. Ako je netko bio autentičan, imao nešto što drugi nisu, otkrivao nešto masama (istinu), odmah su se našli oni koji su to negirali, izokretali, ocrnjivali itd. Osim toga, u Talmudu se spominje da se bavio magijom. To bi značilo da je ipak bio u Egiptu ili Indiji i da je tamo naučio nešto od toga. Jer 18 godina (od 12-30) njegova života je potpuno prešućeno, što je vrlo čudno!? Zašto bar nešto o tom razdoblju nije zapisano? Da je bio u tom, navodno nepostojećem Nazaretu, ili bilo gdje i što je radio u tom razdoblju. Da je činio nešto neobično i sl. O tome se NIŠTA ne zna. Ni riječi o tome. Gdje se je to izgubio? Neki kažu daje bio u Indiji i da o tome doista ima nekih tragova, što je lako moguće. Poznato je da je Buda živio 500 godina prije njega, a neke stvari su u kršćanstvu slične budizmu (npr. beženstvo u cilju postizanja prosvjetljenja i oslobađanja iz kruga rađanja i umiranja, a u kršćanstvu u cilju sjedinjenja s Bogom, potcjenjivanje tijela, osuđivanje bogatstva i bogaćenja) A toga među Židovima nikada nije bilo (celibat, siromaštvo se preziralo)
Slijedeća stvar koja je nejasna – ako bi on stvarno bio Mesija, za kojeg su ga smatrali njegovi učenici, čudno je da bi ga njegovi sunarodnjaci tako odbacili, unatoč čudima i ipak velikoj popularnosti! Veliki svećenici, farizeji i ostali predstavnici židovstva smatrali su ga opasnim i rekli da “zavodi narod”. Moralo je ipak biti više nepobitnih “dokaza” da je on Mesija kojega su čekali. Smatra se da su ga odbacili, zato jer su očekivali političkog Mesiju, koji će se boriti i obnoviti Izraelsko kraljevstvo. No ipak nije bio običan šarlatan, jer je pridobio mase (spominju se tisuće ljudi koji su ga dolazili slušati – (ili je to samo obično biblijsko preuveličavanje!?)
To odbacivanje Pavao tumači time što je Bog “zatvorio srca” Židovima, da bi pogani povjerovali. Jer da su ga oni prihvatili, onda bi to ostalo samo u okvirima židovstva, a pogani to onda ne bi prihvatili. To objašnjenje je isto čudno, jer zašto bi Bog – ako je Židovima obećao tog Mesiju – sada njima “otvrdnuo srca” da ga ne prepoznaju!?
Drugo, ako je za navodno spasenje toliko bitna vjera u njega – zašto se to onda ne tiče i Židova!? Ako je bitno jesti njegovo tijelo i krv – zašto se to onda ne tiče i Židova!? Jer navodno se samo tako može postići vječni život (“tko blaguje moje tijelo i krv – ima život vječni”, Isusove riječi iz evanđelja)!? Kako onda oni mogu biti “spašeni”, ako to sve ne vjeruju kroz čitavu povijest, već 2000 godina? Da je to bilo tako, prema tom planu, trebali su se onda bar kasnije “obratiti”, kad se je kršćanstvo proširilo među poganima – mogao je im je Bog “otvoriti srca” da shvate da je to ipak istina – međutim ništa od toga. Ako je to bila samo Božja “igra” i “taktika” da se pridobije pogane, što je onda s njima, ako u to ne vjeruju sve do današnjeg dana?
I kako onda opet shvatiti Isusa kad kaže: tko ne povjeruje – osudit će se!? Logično je da su oni bili prvi koji su mogli i trebali povjerovati – ako ne već “pokvareni” svećenici i farizeji, onda makar puk je mogao “povjerovati u njega.” Međutim i nisu baš povjerovali previše, jer ipak središte kršćanstva postaje Aleksandrija, a ne Jeruzalem…
Što je Isus uopće htio postići? Nigdje nije govorio o nekoj crkvi, hijerarhiji i tome slično. To se spominje samo u par rečenica, pa se lako može shvatiti da je samo naknadno ubačeno, da bi se objasnilo – da je on to baš htio.
Ako mu je to stvarno bio cilj – onda bi o tome morao malo više govoriti, pripremati teren i objašnjavati kako želi osnovati novu vjeru i da će apostoli biti nosioci tog pothvata, da će morati imati svoje nasljednike. Da moraju paziti da ne dođe do podjela među njima, da budu jedinstveni i složni. Da nikog ne ubijaju radi vjere, da ne čine nasilje (kao što je to činila crkva kroz povijest u njegovo ime)…
Nadalje ništa nije govorio o nekim sakramentima – osim što je sve to iskonstruirano prema njegovim riječima izrečenih spontano, npr. o krštenju (krstite ih u ime oca i sina i duha svetoga), nikada nije spomenuo da bi to trebali biti sakramenti ili nešto tako ili da bi ih trebalo biti baš sedam! (o potvrdi i pomazanju nije rekao ništa) Zanimljivo je da sami apostoli nisu uopće bili kršteni!? A kako o mnogim, recimo bitnim stvarima piše u evanđeljima, zašto onda nema neke barem naznake kada su se i gdje apostoli krstili!?
O nekoj hijerarhiji je još manje govorio ili je nagoviještao, da namjerava stvoriti neku veliku i svjetsku instituciju! To se apsolutno ne može ni naslutiti. Ili o nekim zajednicama koje bi trebali osnivati, a još manje o tome da bi trebali postati poput zemaljskih vladara i imati bilo kakvu moć nad ljudima i narodima (kao što je to bilo u povijesti)…
Nije uopće spominjao tzv. pogane i njihove religije. Nije govorio da su one pogrešne ili lažne i da ih treba uništavati (kako se to činilo u povijesti).
Samo jedna (vjerojatno jednostavno ubačena) rečenica to sugerira: “Učinite sve narode mojim učenicima”. Inače, čitajući evanđelja nema se dojam da je Isus došao spasiti cijelo čovječanstvo i sve ljude obratiti na novu vjeru. Ako je imao taj cilj – onda je tregao to naglasiti i i protumačiti učenicima, kako osnovati i organizirati tu instituciju, kako propovijedati, kako rješavati sporove, kako izabirati nasljednike, kako im predavati ovlasti, kako osnivati zajednice, kako se sastajati, kako moliti u tim zajednicama, kako bi trebalo izgledati njihovo sastajanje, obredi. Pa onda ništa o Bibliji ili bar Tori nije spominjao. A trebao je barem reći da li uzeti ili ne uzeti židovske svete knjige. Nego su se kasnije natezali oko toga – a nitko se nije pozivao na Isusa o tome – da je on o tome bilo što rekao. Ili nešto o tome da se zapisuje ono što im je on govorio ili da će bog nadahnuti još neke “poslanice” i da im to treba biti temelj kojeg bi se trebali svi držati itd. Ništa od toga…
Prema svemu ovome imam dojam da je Isus bio jako spontan ili je imao jako loše organizatorske sposobnosti. Sve kao da je prepustio slučaju i sve je u crkvi nastalo stihijski, po “nadahnuću”, a onda su rekli da je to “od boga” i da to treba vjerovati i ispovijedati! Ako ne – onda u pakao! Ekskomunika, anatema!
Tako da su navodni učenici sve uzeli u svoje ruke i radili “po nadahnuću” – a osobito obraćenik Pavao, koji Isusa uopće nije ni vidio ni čuo – nego tek kad mu se je “ukazao”. Sve mi se čini da mu se je to ukazao stvarno neki drugi Isus, a ne onaj koji je opisan u evanđeljima. Prema svemu se čini da je baš on, Pavao sve iskonstruirao i organizirao! Petar, navodni ovlašteni “vođa”, nigdje se i ne spominje, osim u legendama. Nije osnovao ni jednu zajednicu, nego sve Pavao. Drugi apostoli također se više i ne spominju. Njihovo navodno mučeništvo i herojsko propovijedanje Krista ostaje samo u nekim legendama i uopće se ne zna gdje i kako je tko od njih završio. Da ih je bilo baš 12, to je čak isto upitno, ako je – onda je zanimljivo – zašto baš 12!?
To su samo moja osobna razmišljanja o nekim činjenicama. Stav crkve je poznat – a to je da je Isus svu vlast dao apostolima. Međutim, to sve ne objašnjava i ne opravdava ono što se je kasnije izdogađalo. Zato sam sklon vjerovati da je Isusovo naučavanje bilo jednostavno zloupotrebljeno i vjerojatno debelo iskrivljeno. Npr. kad govori kako je važna vjera (“sve je moguće onom koji vjeruje ili postići vjerom”) – pretvorilo se u vjerovanje u Boga, a ne vjeru da nešto mogu postići samom vjerom. Kada je tražio vjeru onih koje je trebao izliječiti, nije naglašavao da je potrebno vjerovati baš u njega ili ispovijedati neko vjerovanje! U jednom trenutku tumačio je skoro doslovno da je on sin božji, kao i mi!!! Može se to naći u evanđeljima (“ja rekoh, bogovi ste”, tumačeći nešto iz starog zavjeta farizejima…
Zanimljivo je kako crkva i kršćanstvo uči da smo mi djeca Božja (nakon krštenja), postajemo djeca Božja. A što su npr. ljudska djeca, nego ljudi – zar ne? Pa onda što su djeca Božja, drugo nego bogovi? Što je tu krivo? Mislim da je baš to Isus učio ljude, a ne ono što crkva danas uči! Da se sve može postići vjerom, pa i veća čuda nego što je on činio (doslovno je to rekao!)
Međutim, zašto nitko poslije njega to svarno nije postigao? A možda zato što su iskrivili njegova učenja i naučavali da treba vjerovati u njega, da treba “ići u crkvu”, da se treba ispovijedati i kajati (cijeli život), moliti krunicu itd. Mogu, na osnovu ovoga, gotovo tvrditi da je to netko iskrivio u jasnom cilju da ljudima “zamaže oči” i sakrije istinu, istinsko oslobođenje o kojem je on govorio. Međutim, ništa od toga se danas ne vidi među kršćanima, da su oni “oslobođeniji” nego drugi. Nego su uglavnom jadni, nesretni i prazni; jer stalno nešto čekaju, očekuju stalno neko spasenje, neke “milosti”, ovo i ono, a nemaju zapravo ništa.
Židovsku vjeru nije negirao, nego se je čak strogo držao njihovih običaja i iz samog toga se može zaključiti da nije htio stvarati neku novu religiju ili uvoditi nove obrede. Čini se da je baš bio protiv bilo kakve institucionalnosti, nego je tražio “klanjanja u duhu i istini”, “spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi”, bio je protiv licemjerja i izvanjskog blještavila – baš protiv onoga što njegova navodna crkva najviše prakticira.
I na kraju još jedno zapažanje. Vjernicima će se učiniti kao “bogohulno”, ali nema veze. Npr. Sai Baba – mnogi ga smatraju za nešto veliko (boga?), čudotvorca, velikog duhovnog učitelja, reinkarnaciju Krišne ili koga već… Mnogi hrle tamo iz svih zemalja. Nekima on stvarno je poput boga! A drugi se čude da su ovi tako glupi i naivni, ići tamo nekom Sai Babi i ne razumiju što oni vide u njemu!? Osim toga, kršćani naravno kažu da mu je to od đavla (te nadnaravne sposobnosti) ili da je varalica, zavodi narod i sl. Ne vidimo li tu neku analogiju?
Nekima je Isus bio poput Boga, jer je činio velika čuda, njima i nama – neprotumačiva, pa nisu mogli drugo reći – nego da je on Bog, Sin božji itd. No ipak, drugi su rekli da zavodi narod, da je to magija, da je opsjednut. I što reći na ovo – nije li slično – zapitajmo se malo. Ja isto ne mislim da je taj Sai Baba nešto posebno, ali očito ima neke, za nas nadnaravne sposobnosti. Pa je onda mnogima to neka magija ili đavolje djelo. A u čemu je onda razlika, ako ga usporedimo s Isusom? Njegova djela su mogla isto tako biti protumačena kao magijska ili da je to od đavla, kako su neki to i tumačili. (ondašnji svećenici)
Čudno je ipak da o njemu nitko nije skoro ništa spomenuo. Nego tek neki povjesničari koji su živjeli kojih 50 godina nakon njegove smrti su ga spominjali samo kao vođu njegovih sljedbenika. I time samo posredno “priznaju” njegovu egzistenciju.
Nije li to neobično da nitko malo ozbiljnije ne piše o njemu. Npr. o njegovim čudima (oživljavanje mrtvih, očišćenje gubavaca, paraliziranih, slijepih, ozdravljenja itd.) Da je to bilo stvarno tako, morali bi tamo hrliti tisuće bolesnih ljudi s nadom da ih on može ozdraviti. A to nije zabilježeno. Mislim izvan granica tadašnje rimske pokrajine Palestine. Znači da se o tome nije baš pročulo previše. Pa onda stavljam u pitanje da je to bilo baš tako masovno, kako je zapisano. Istina, da onda nije bilo kao danas, da bi netko npr. iz Rima mogao samo tako doći u Palestinu. (nije bilo mogućnosti prijevoza na tako velike udaljenosti). Ali barem se o tome moglo čuti preko vojnika i drugih rimskih službenika, trgovaca itd. O čudima, izlječenjima itd. a onda i zapisati nešto o tome. Međutim, ništa od toga! Na osnovu svjedočenja nekih koji su to vidjeli. Vjerojatno se govorilo da u Palestini ima jedan čudotvorac koji može ozdravljati slijepe, paralizirane, gluhe, gubave i koji za sebe tvrdi da je Mesija, Sin božji itd. Ako ne bi mogli masovno dolaziti, ali barem neki imućniji ljudi su mogli doći sa svojim bolesnima, ali se to ne navodi nigdje. Osim navodnog stotnika koji se spominje u evanđelju, koji je molio za svoga slugu. Taj je npr. mogao posvjedočiti u Rimu ili izvan Palestine o tome.
Čudno je i to da je kao čudotvorac i masovni iscjelitelj – kako se opisuje u evanđeljima – bio osuđen na smrt i da nitko od onih koje je izliječio nije reagirao. Da je svjedočio za njega, reagirao, negodovao, protestirao, branio ga…
Mnogi tvrde da je on samo mit – ali se s tim ne bih nikako mogao složiti. Jednostavno zato, jer je ipak ostavio takav trag iza sebe, “uzburkao duhove”. Dakle, nešto je moralo biti, od toga, samo je pitanje što je autentično, a što nadodano, ubačeno, iskrivljeno. Čini mi se da je njegova originalna verzija učenja izobličena i pretvorena u ono što imamo danas u Novom zavjetu... dok je sve ostalo, što nije bilo u skladu s tim, uklonjeno i zataškano. Postoje apokrifna Evanđelja koja daju neku drugu sliku, a posebno npr. Tomino Evanđelje...
Možda je on bio samo “učitelj”, poput mnogih u ono vrijeme, a i danas. (npr. Osho, koji je u svoje vrijeme bio tako kontroverzan i dizao prašinu, uzburkao duhove, stvarao podjele – jer su ga neki obožavali, a drugi pljuvali.) Tako je uvijek bilo. Ako je netko bio autentičan, imao nešto što drugi nisu, otkrivao nešto masama (istinu), odmah su se našli oni koji su to negirali, izokretali, ocrnjivali itd. Osim toga, u Talmudu se spominje da se bavio magijom. To bi značilo da je ipak bio u Egiptu ili Indiji i da je tamo naučio nešto od toga. Jer 18 godina (od 12-30) njegova života je potpuno prešućeno, što je vrlo čudno!? Zašto bar nešto o tom razdoblju nije zapisano? Da je bio u tom, navodno nepostojećem Nazaretu, ili bilo gdje i što je radio u tom razdoblju. Da je činio nešto neobično i sl. O tome se NIŠTA ne zna. Ni riječi o tome. Gdje se je to izgubio? Neki kažu daje bio u Indiji i da o tome doista ima nekih tragova, što je lako moguće. Poznato je da je Buda živio 500 godina prije njega, a neke stvari su u kršćanstvu slične budizmu (npr. beženstvo u cilju postizanja prosvjetljenja i oslobađanja iz kruga rađanja i umiranja, a u kršćanstvu u cilju sjedinjenja s Bogom, potcjenjivanje tijela, osuđivanje bogatstva i bogaćenja) A toga među Židovima nikada nije bilo (celibat, siromaštvo se preziralo)
Slijedeća stvar koja je nejasna – ako bi on stvarno bio Mesija, za kojeg su ga smatrali njegovi učenici, čudno je da bi ga njegovi sunarodnjaci tako odbacili, unatoč čudima i ipak velikoj popularnosti! Veliki svećenici, farizeji i ostali predstavnici židovstva smatrali su ga opasnim i rekli da “zavodi narod”. Moralo je ipak biti više nepobitnih “dokaza” da je on Mesija kojega su čekali. Smatra se da su ga odbacili, zato jer su očekivali političkog Mesiju, koji će se boriti i obnoviti Izraelsko kraljevstvo. No ipak nije bio običan šarlatan, jer je pridobio mase (spominju se tisuće ljudi koji su ga dolazili slušati – (ili je to samo obično biblijsko preuveličavanje!?)
To odbacivanje Pavao tumači time što je Bog “zatvorio srca” Židovima, da bi pogani povjerovali. Jer da su ga oni prihvatili, onda bi to ostalo samo u okvirima židovstva, a pogani to onda ne bi prihvatili. To objašnjenje je isto čudno, jer zašto bi Bog – ako je Židovima obećao tog Mesiju – sada njima “otvrdnuo srca” da ga ne prepoznaju!?
Drugo, ako je za navodno spasenje toliko bitna vjera u njega – zašto se to onda ne tiče i Židova!? Ako je bitno jesti njegovo tijelo i krv – zašto se to onda ne tiče i Židova!? Jer navodno se samo tako može postići vječni život (“tko blaguje moje tijelo i krv – ima život vječni”, Isusove riječi iz evanđelja)!? Kako onda oni mogu biti “spašeni”, ako to sve ne vjeruju kroz čitavu povijest, već 2000 godina? Da je to bilo tako, prema tom planu, trebali su se onda bar kasnije “obratiti”, kad se je kršćanstvo proširilo među poganima – mogao je im je Bog “otvoriti srca” da shvate da je to ipak istina – međutim ništa od toga. Ako je to bila samo Božja “igra” i “taktika” da se pridobije pogane, što je onda s njima, ako u to ne vjeruju sve do današnjeg dana?
I kako onda opet shvatiti Isusa kad kaže: tko ne povjeruje – osudit će se!? Logično je da su oni bili prvi koji su mogli i trebali povjerovati – ako ne već “pokvareni” svećenici i farizeji, onda makar puk je mogao “povjerovati u njega.” Međutim i nisu baš povjerovali previše, jer ipak središte kršćanstva postaje Aleksandrija, a ne Jeruzalem…
Što je Isus uopće htio postići? Nigdje nije govorio o nekoj crkvi, hijerarhiji i tome slično. To se spominje samo u par rečenica, pa se lako može shvatiti da je samo naknadno ubačeno, da bi se objasnilo – da je on to baš htio.
Ako mu je to stvarno bio cilj – onda bi o tome morao malo više govoriti, pripremati teren i objašnjavati kako želi osnovati novu vjeru i da će apostoli biti nosioci tog pothvata, da će morati imati svoje nasljednike. Da moraju paziti da ne dođe do podjela među njima, da budu jedinstveni i složni. Da nikog ne ubijaju radi vjere, da ne čine nasilje (kao što je to činila crkva kroz povijest u njegovo ime)…
Nadalje ništa nije govorio o nekim sakramentima – osim što je sve to iskonstruirano prema njegovim riječima izrečenih spontano, npr. o krštenju (krstite ih u ime oca i sina i duha svetoga), nikada nije spomenuo da bi to trebali biti sakramenti ili nešto tako ili da bi ih trebalo biti baš sedam! (o potvrdi i pomazanju nije rekao ništa) Zanimljivo je da sami apostoli nisu uopće bili kršteni!? A kako o mnogim, recimo bitnim stvarima piše u evanđeljima, zašto onda nema neke barem naznake kada su se i gdje apostoli krstili!?
O nekoj hijerarhiji je još manje govorio ili je nagoviještao, da namjerava stvoriti neku veliku i svjetsku instituciju! To se apsolutno ne može ni naslutiti. Ili o nekim zajednicama koje bi trebali osnivati, a još manje o tome da bi trebali postati poput zemaljskih vladara i imati bilo kakvu moć nad ljudima i narodima (kao što je to bilo u povijesti)…
Nije uopće spominjao tzv. pogane i njihove religije. Nije govorio da su one pogrešne ili lažne i da ih treba uništavati (kako se to činilo u povijesti).
Samo jedna (vjerojatno jednostavno ubačena) rečenica to sugerira: “Učinite sve narode mojim učenicima”. Inače, čitajući evanđelja nema se dojam da je Isus došao spasiti cijelo čovječanstvo i sve ljude obratiti na novu vjeru. Ako je imao taj cilj – onda je tregao to naglasiti i i protumačiti učenicima, kako osnovati i organizirati tu instituciju, kako propovijedati, kako rješavati sporove, kako izabirati nasljednike, kako im predavati ovlasti, kako osnivati zajednice, kako se sastajati, kako moliti u tim zajednicama, kako bi trebalo izgledati njihovo sastajanje, obredi. Pa onda ništa o Bibliji ili bar Tori nije spominjao. A trebao je barem reći da li uzeti ili ne uzeti židovske svete knjige. Nego su se kasnije natezali oko toga – a nitko se nije pozivao na Isusa o tome – da je on o tome bilo što rekao. Ili nešto o tome da se zapisuje ono što im je on govorio ili da će bog nadahnuti još neke “poslanice” i da im to treba biti temelj kojeg bi se trebali svi držati itd. Ništa od toga…
Prema svemu ovome imam dojam da je Isus bio jako spontan ili je imao jako loše organizatorske sposobnosti. Sve kao da je prepustio slučaju i sve je u crkvi nastalo stihijski, po “nadahnuću”, a onda su rekli da je to “od boga” i da to treba vjerovati i ispovijedati! Ako ne – onda u pakao! Ekskomunika, anatema!
Tako da su navodni učenici sve uzeli u svoje ruke i radili “po nadahnuću” – a osobito obraćenik Pavao, koji Isusa uopće nije ni vidio ni čuo – nego tek kad mu se je “ukazao”. Sve mi se čini da mu se je to ukazao stvarno neki drugi Isus, a ne onaj koji je opisan u evanđeljima. Prema svemu se čini da je baš on, Pavao sve iskonstruirao i organizirao! Petar, navodni ovlašteni “vođa”, nigdje se i ne spominje, osim u legendama. Nije osnovao ni jednu zajednicu, nego sve Pavao. Drugi apostoli također se više i ne spominju. Njihovo navodno mučeništvo i herojsko propovijedanje Krista ostaje samo u nekim legendama i uopće se ne zna gdje i kako je tko od njih završio. Da ih je bilo baš 12, to je čak isto upitno, ako je – onda je zanimljivo – zašto baš 12!?
To su samo moja osobna razmišljanja o nekim činjenicama. Stav crkve je poznat – a to je da je Isus svu vlast dao apostolima. Međutim, to sve ne objašnjava i ne opravdava ono što se je kasnije izdogađalo. Zato sam sklon vjerovati da je Isusovo naučavanje bilo jednostavno zloupotrebljeno i vjerojatno debelo iskrivljeno. Npr. kad govori kako je važna vjera (“sve je moguće onom koji vjeruje ili postići vjerom”) – pretvorilo se u vjerovanje u Boga, a ne vjeru da nešto mogu postići samom vjerom. Kada je tražio vjeru onih koje je trebao izliječiti, nije naglašavao da je potrebno vjerovati baš u njega ili ispovijedati neko vjerovanje! U jednom trenutku tumačio je skoro doslovno da je on sin božji, kao i mi!!! Može se to naći u evanđeljima (“ja rekoh, bogovi ste”, tumačeći nešto iz starog zavjeta farizejima…
Zanimljivo je kako crkva i kršćanstvo uči da smo mi djeca Božja (nakon krštenja), postajemo djeca Božja. A što su npr. ljudska djeca, nego ljudi – zar ne? Pa onda što su djeca Božja, drugo nego bogovi? Što je tu krivo? Mislim da je baš to Isus učio ljude, a ne ono što crkva danas uči! Da se sve može postići vjerom, pa i veća čuda nego što je on činio (doslovno je to rekao!)
Međutim, zašto nitko poslije njega to svarno nije postigao? A možda zato što su iskrivili njegova učenja i naučavali da treba vjerovati u njega, da treba “ići u crkvu”, da se treba ispovijedati i kajati (cijeli život), moliti krunicu itd. Mogu, na osnovu ovoga, gotovo tvrditi da je to netko iskrivio u jasnom cilju da ljudima “zamaže oči” i sakrije istinu, istinsko oslobođenje o kojem je on govorio. Međutim, ništa od toga se danas ne vidi među kršćanima, da su oni “oslobođeniji” nego drugi. Nego su uglavnom jadni, nesretni i prazni; jer stalno nešto čekaju, očekuju stalno neko spasenje, neke “milosti”, ovo i ono, a nemaju zapravo ništa.
Židovsku vjeru nije negirao, nego se je čak strogo držao njihovih običaja i iz samog toga se može zaključiti da nije htio stvarati neku novu religiju ili uvoditi nove obrede. Čini se da je baš bio protiv bilo kakve institucionalnosti, nego je tražio “klanjanja u duhu i istini”, “spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi”, bio je protiv licemjerja i izvanjskog blještavila – baš protiv onoga što njegova navodna crkva najviše prakticira.
I na kraju još jedno zapažanje. Vjernicima će se učiniti kao “bogohulno”, ali nema veze. Npr. Sai Baba – mnogi ga smatraju za nešto veliko (boga?), čudotvorca, velikog duhovnog učitelja, reinkarnaciju Krišne ili koga već… Mnogi hrle tamo iz svih zemalja. Nekima on stvarno je poput boga! A drugi se čude da su ovi tako glupi i naivni, ići tamo nekom Sai Babi i ne razumiju što oni vide u njemu!? Osim toga, kršćani naravno kažu da mu je to od đavla (te nadnaravne sposobnosti) ili da je varalica, zavodi narod i sl. Ne vidimo li tu neku analogiju?
Nekima je Isus bio poput Boga, jer je činio velika čuda, njima i nama – neprotumačiva, pa nisu mogli drugo reći – nego da je on Bog, Sin božji itd. No ipak, drugi su rekli da zavodi narod, da je to magija, da je opsjednut. I što reći na ovo – nije li slično – zapitajmo se malo. Ja isto ne mislim da je taj Sai Baba nešto posebno, ali očito ima neke, za nas nadnaravne sposobnosti. Pa je onda mnogima to neka magija ili đavolje djelo. A u čemu je onda razlika, ako ga usporedimo s Isusom? Njegova djela su mogla isto tako biti protumačena kao magijska ili da je to od đavla, kako su neki to i tumačili. (ondašnji svećenici)
